Priča o ribaru i zlatnoj ribici

Živjeli starac i starica na obali sinjega mora. Starac po cio dan ribu lovi, no malo što ulovi, tek da se njih dvoje prehrane. Jednom tako bacio mrežu, a mreža silno otežala. Jedva ju je kraju izvukao. Kad, al ono u mreži samo jedna mala ribica, k tomu zlatna. Progovori ribica ljudskim glasom:
“Pusti me, starče, u moje sinje more, pa ću ti se odužiti. Što zaželiš, to ću ti i dati.”
Zamisli se starac, i bi mu žao ribice. Pa onda reče:
“Idi u svoje sinje more, meni ništa od tebe ne treba!”
Da se riješi napasti, otišao starac na obalu i stao dozivati ribicu. I gle, doplivala ribica do obale, pa ga pita:
“Što želiš, reci?”
“Razljutila mi se starica,” reče starac, “i poslala me da u tebe tražim kruha.”
“Idi kući,” kaza mu ribica, “i odsada ćete imati kruha u izobilju.”
Vrati se starac kući, kad ono kruha koliko hoćeš.
“Kruha, eto imamo, no kruh i nije bogzna što. Gledaj, raspalo mi se korito u kojemu perem rublje. Kako bi bilo da poñeš do ribice, i zamoliš je da nam dade novo korito?”
Starac nemade kud, nego pođe opet na obalu. A ribica se osovila na svoj zlatni rep, i bliješti na vrhu vala.
“Što je, starče?” dočekala ga pitanjem. “Što je sada na redu?”
“Ah ribice, starica sad hoće novo korito, nema u čemu prati rublje,” tiho reče starac.
“No dobro, idi kući, i naći ćeš novo koristo,” veli ribica, i zaroni.
Vratio se starac kući. Već ga na pragu starica dočekala, pa mu govori:
“Eh jest mi i korito neka velika stvar! Bolje bi bilo da si zaiskao novu kuću! Vidiš da nam je ova koliba stara i ruševna.”
Što će jadan starac, vrati se opet na obalu. Evo ti i zlatne ribice, na rep se osovila, pita starca:
“Ah ribice, starica se okomila na mene, što te nisam zamolio da nam podigneš novu kuću, jer ona stara samo što se nije srušila.”
“Pođi s mirom,” reći će ribica, “imat ćete i novu kuću. No ne zaboravi se Bogu zahvaliti za sve darove koje ste dobili!”
Pohitao starac kući, al ima i što vidjeti: nema više stare kolibice, nego se na istomu mjestu diže divna i visoka kuća s kulama i tornjevima - pravi pravcati dvorac.
Istrčala pred starca starica, pa ga grdi i psuje:
Tužan se starac vratio na obalu mora. Već izdaleka vidi ribicu, kako se osovila na valu. Kaže joj:
“Starica se posve razgoropadila, više neće da bude seljanka, nego plemenitašica!”
“Idi kući i ne tuguj, nego se moli Bogu,” reče mu ribica i nestane.
Vratio se starac, a oko dvorca se rasrtrčale sluge u odorama, stoje šesteroprezi pred ulazom, a starica u svili i kadifi sjedi u naslonjaču, i sve se nekud goropadi, i izdaje zapovijedi.
“Ženo,” pozdravi je starac, “jesi li sada zadovoljna?”
“Kako se usuđuješ mene, vojvotkinju, nazivati svojom ženom?” okosi se na nj starica. “Prostak si bio i ostao. Sluge, uhvatite toga čovjeka i udarite mu dobrih batina!”
Dograbiše sluge starca, pa ga štapom odalamiše po leđima. Poslije toga, starica naredi da se starcu dade metla, pa neka čisti dvorište. Jadan je i čemeran život dopao starca. Postao je sluga u vlastite žene.
Što će jadan starac, uputi se k moru. Dočeka ga ribica, pa mu veli:
“Dugo te nije bilo, starče. Kakva ti je nevolja?”
“Nevolja mi je, ribice, golema. Starica luduje gore nego prije: sada bi da bude carica.”
“Idi kući, starče,” odgovori zlatna ribica. “Sve će biti kako treba biti.”
Vrati se starac, a ono sav dvorac pozlaćen, zastave se viju, stražari prilaz čuvaju. A starica, sada svijetla carica, izlazi na balkon, i svi joj kliču i mašu.
Prošlo neko vrijeme, i starici dojadilo biti carica. Naredi da pozovu starca. Jedva ga nađoše. Kad ga dovedoše, ona mu reče:
“Idi na more i reci zlatnoj ribici da ja hoću biti vladarica mora - da me slušaju sve ribe, i velike i male, a zlatna ribica da mi bude sluškinja!”
“Ta kud bih tako smio...” zausti starac, no zašuti, znajući što ga čeka. Pođe, jadan, na obalu mora. I vidi: uzburkalo se more, uzmutilo. Isplivala iz mora zlatna ribica, pa veli starcu:
“Ima li još nešto što vam nedostaje?”
“Posve je pobudalila moja starica, neće više da je carica, nego vladarica mora, a ti da joj budeš sluškinja,” lane starac, i ne smije ribicu ni pogledati.
Ali ribica više ne reče ništa, već zaroni u dubinu sinjega mora; po moru zašišti pjena i uskovitlaju se valovi. Starac čekao i čekao, ali ribice više nema na pomolu.
Okrenu on kući. A tamo, imao je što i vidjeti: dvorca nema, stražara nema, slugu nema, niti ima starice u svili pod krunom - na istomu mjestu stoji njihova stara, trošna koliba. Gleda starac, očima na vjeruje. Onda uđe u kuću, a ono kraj napukloga korita sjedi starica, kao i nekad. Koliko god starac poslije bacao mrežu, zlatna mu se ribica više nikada ne javi.