Mnogim je roditeljima poznata sljedeća situacija: dijete, prvoškolac, dolazi iz škole i na sva naša pitanja o tome kako je bilo u školi, što su radili i sl. ne želi odgovoriti. Odgovori se svode uglavnom na jednu riječ, klimanje ili odmahivanje glavom i sl. Istovremeno, kćer naše prijateljice od prvoga školskog dana neprestano govori o događajima u školi.
Mi se počinjemo brinuti: zašto naše dijete ne priča o školi? Mi bismo tako rado znali što se događa, je li mu dobro ili loše, brine li ga štogod, čemu se veseli… Dijete zapravo i ne izgleda nesretno, međutim, svejedno se ne možemo u potpunosti umiriti. Upitamo učiteljicu na satovima informacija. Najčešće učiteljica ne primjećuje ništa neobično što bi ovakvo ponašanje moglo pojasniti.
Naša briga nije u potpunosti neutemeljena. Iza dosljedne šutnje može se zaista skrivati određeni problem i iz tog razloga dobro je porazgovarati s učiteljicom. Često se događa da djeca koja kod kuće malo pričaju, ni u školi ne govore puno. Najčešće su to plaha djeca kojima nedostaje hrabrost za govor. Drugi školu doživljavaju kao mjesto kamo se MORA ići i vrijeme kod kuće radije provode zadubljeni u druge misli i igru koja im je poznata i draga.
Na što valja pripaziti ako želimo da nam dijete više govori o onome što se događa u školi?
- Ne postavljati općenita pitanja.
Pitanje: -Kako je bilo u školi?- primjer je takvog pitanja. Ako dijete i onako nema previše volje pričati o školi, na takvo će pitanje odgovoriti kratko, npr.: “Dobro.” Roditelji time nisu saznali ništa. Pametnije bi bilo pitati o konkretnim događajima: -Jeste li danas pisali koji test?, Tko sjedi pored tebe?, S kim si razgovarao za vrijeme odmora?, Je li netko iz razreda bolestan?, O čemu ste danas razgovarali na satu prirode?, i sl.
Šutljivo dijete i na ova će pitanja odgovoriti kratko, ali dobit ćemo barem minimalnu informaciju.
Pitanje: -Kako je bilo u školi?- primjer je takvog pitanja. Ako dijete i onako nema previše volje pričati o školi, na takvo će pitanje odgovoriti kratko, npr.: “Dobro.” Roditelji time nisu saznali ništa. Pametnije bi bilo pitati o konkretnim događajima: -Jeste li danas pisali koji test?, Tko sjedi pored tebe?, S kim si razgovarao za vrijeme odmora?, Je li netko iz razreda bolestan?, O čemu ste danas razgovarali na satu prirode?, i sl.
Šutljivo dijete i na ova će pitanja odgovoriti kratko, ali dobit ćemo barem minimalnu informaciju.
- Ne stavljajte dijete pod pritisak.
Mnogi roditelji su razočarani kad dijete odmah iza škole ne podijeli s njima ono što mu se događalo. Umjesto da pričekaju i uvježbaju strpljivost, oni prelaze u napad. Prekopavaju školsku torbu svojega djeteta, ne miču se od njega dok piše zadaću i svakodnevno ga obasipaju pitanjima o školi, učiteljici, prijateljima… Što više pitanja takvi roditelji postavljaju, to više i jače se dijete povlači. Puno je bolje pričekati dok se dijete otvori. Odmah nakon škole dijete se prije svega možda želi opustiti, odmoriti i poigrati. Tijekom dana zasigurno će se pružiti prilika da saznamo nešto važno o školi.
Mnogi roditelji su razočarani kad dijete odmah iza škole ne podijeli s njima ono što mu se događalo. Umjesto da pričekaju i uvježbaju strpljivost, oni prelaze u napad. Prekopavaju školsku torbu svojega djeteta, ne miču se od njega dok piše zadaću i svakodnevno ga obasipaju pitanjima o školi, učiteljici, prijateljima… Što više pitanja takvi roditelji postavljaju, to više i jače se dijete povlači. Puno je bolje pričekati dok se dijete otvori. Odmah nakon škole dijete se prije svega možda želi opustiti, odmoriti i poigrati. Tijekom dana zasigurno će se pružiti prilika da saznamo nešto važno o školi.
- Ne uspoređujte dijete s drugom djecom
Uspoređivanje s drugom djecom ili neprestano prigovaranje ne donose ništa dobra. Upravo suprotno, svako dijete ima svoj vlastiti tempo i pristup učenju. Upravo stoga roditelj treba njegovim uspjesima pristupiti individualno. Da li najbolji prijatelj djeteta brže ili sporije rješava zadaću, nije uopće bitno. Važno je vidjeti makar i najmanji uspjeh svoga djeteta i njegov trud, te ga zbog toga pohvaliti. Čak ako i dobije lošu ocjenu, to nije razlog za kritiku, uz uvjet da je dijete učilo prije toga. Sljedeći put bit će sigurno bolje.
Uspoređivanje s drugom djecom ili neprestano prigovaranje ne donose ništa dobra. Upravo suprotno, svako dijete ima svoj vlastiti tempo i pristup učenju. Upravo stoga roditelj treba njegovim uspjesima pristupiti individualno. Da li najbolji prijatelj djeteta brže ili sporije rješava zadaću, nije uopće bitno. Važno je vidjeti makar i najmanji uspjeh svoga djeteta i njegov trud, te ga zbog toga pohvaliti. Čak ako i dobije lošu ocjenu, to nije razlog za kritiku, uz uvjet da je dijete učilo prije toga. Sljedeći put bit će sigurno bolje.
.png)
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt