Tiha djevojčica u bučnom razredu

    

Adora Svitak

     Započeti ću s pitanjem: Kada su Vas zadnji puta nazvali djetinjastim? Djecu poput mene, često nazivaju djetinjastima. Svaki puta kada tražimo neštaneracionalno,kada se ponašamo neodgovorno, ili kada pokazujemo bilo kakav drugi znak poput drugih normalnih Amerikanaca zovu nas djetinjastima štami stvarno smeta.Uostalom, pogledajte sljedeće događaje: Imperijalizam i kolonizaciju, svjetske ratove, George W. Busha. Zapitajte se: Ko je odgovoran? Odrasli.

     A šta su djeca napravila? Anne Frank je ganula milione svojom tužnom pričom o Holokaustu, Ruby Bridges je pomogla da se okonča segragacija u SAD-u, i, najnovije, Charlie Simpson je pomogao sakupiti 120,000 funti ( 282.201 KM) za Haiti na svom malom biciklu. Dakle, kao što možete vidjeti iz ovih primjera, godine nemaju nikakve veze s time. Osobine koje su povezane s djetinjastošću se toliko često viđaju kod odraslih da bismo trebali odbaciti tu dobno diskriminirajuću riječ kada je riječ o kritici ponašanja koje je povezano s neodgovornim i iracionalim razmišljanjem.

     Ipak, ko kaže da neki oblici iracionalnog razmišljanja nisu tačno ono što je potrebno svijetu? Možda ste i Vi ranije imali velike planove ali ste se zaustavili, razmišljajući:"To je nemoguće ili to košta previše ili to mi neće koristiti." Bilo bolje ili gore, mi djeca se ne zaustavljamo tek tako kada treba razmišljati o razlozima zašto nešto ne učiniti. Djeca mogu biti puna nadahnjujućih želja i razmišljati puna nade, kao što i ja sada imam želju da niko ne bude gladan ili da je sve slobodno/besplatno poput neke utopije. Koliko vas još uvijek tako sanja ili vjeruje kako je to moguće? Ponekad poznavanje historije ili prošlih neuspjeha utopističkih ideala mogu biti teret jer znate da, kada bi sve bilo besplatno, onda bi skladišta hrane bila iscpljena, i oskudna i to bi vodilo kaosu. S druge strane, mi djeca i dalje sanjamo o savršenstvu. I to je dobra stvar, jer ako želite bilo šta ostvariti, prvo morate o tome sanjati.

     Na mnogo načina, naša smjelost da maštamo pomaže nam da pomaknemo granice mogućega. Na primjer, Muzej stakla u Tacomi, Washington, mojoj državi ima program koji se naziva "Djeca dizajniraju staklom" u kojem djeca crtaju vlastite ideje za umjetnost u staklu. Lokalni umjetnici kažu kako su neke od svojih najboljih ideja pokupili iz tog programa jer djeca ne razmišljaju o ograničenjima, o tome koliko je teško napuhati staklo u određenoj formi. Ona samo vide dobru ideju. Kada vi razmišljate o staklu, možda razmišljate o slikovitom Chihuly dizajnu ili možda o talijanskim vazama ali djeca izazivaju umjetnike stakla da odu dalje od toga u kraljevstvo zmija slomljenih srca i slaninastih dječaka, koji su kao što možete vidjeti mesna vizija. 

     Naša prirođena mudrost ne treba biti povezana s unutrašnjim znanjem. Djeca i onako uče jako puno od odraslih, i imamo jako puno za podijeliti. Mislim da bi odrasli trebali započeti s učenjem od djece. Ja većinu svojih govora držim pred ljudima iz obrazovnog sistema, učiteljima i studentima, i sviđa mi se ta analogija. Ne bi samo učitelj trebao biti vođa u učionici koji govori studentima: napravi ono, napravi ovo.Studenti bi trebali poučavati svoje učitelje. Učenje između odraslih i djece bi trebalo biti obostrano. Stvarnost je, nažalost, malo drugačija, i povezana je s povjerenjem, odnosno njegovim nedostakom.

     Ako ne vjerujete nekome, onda ćete tu osobu ograničiti. Ako sumnjam u sposobnost svoje starije sestre da će mi vratiti 10% kamata koliko smo dogovorile za njezinu zadnju posudbu, onemogućit ću njenu sposobnost da dobije još novaca od mene dok mi ne vrati posuđeno. (Smijeh) Usput, to je istinita priča. Čini se kako odrasli imaju pretežno restriktivan stav prema djeci od svakog "nemoj ovo raditi", "nemoj ono raditi" u školskoj bilježnici, do ograničenja prilikom upotrebe školskog Interneta.Povijest nas uči da režimi postaju opresivni kada se boje kako zadržati kontrolu. I premda odrasli možda nisu na nivou totalitarnih režima djecu se uopće ne pita, ili vrlo malo, kad se donose pravila. Dok bi stav u stvari trebao biti suprotan, što znači kako bi odrasli trebali naučiti i uzeti u obzir želje mladih.

     Ono što je možda gore od restrikcije jest da odrasli često podcjenjuju sposobnosti djece. Mi volimo izazove, ali kada su očekivanja niska, vjerujte, spustit ćemo se na njihov nivo. Moji roditelji su imali sve samo ne niska očekivanja za mene i moju sestru. Dobro, nisu nam rekli da moramo postati doktori ili advokati ili nešto takvo,ali nam je moj otac čitao o Aristotelu i pionirima borbe protiv mikroba dok su druga djeca slušala "Točkovi autobusa se vrte i vrte u krug". I mi smo čuli tu pjesmu, ali borci protiv mikroba su zakon. (Smijeh)

     Voljela sam pisati još od svoje četvrte godine, a kada sam imala šest mama mi je kupila vlastiti laptop koji je imao instaliran Microsoft Word.™ Hvala Vam Bille Gatesu i hvala ti mama. Napisala sam preko 300 novela na svom malom laptopu, i željela sam to objaviti. Umjesto podsmjeha na ovu herezu da dijete želi nešto objaviti, ili da mi kažu da pričekam dok ne budem starija, moji roditelji su mi pružili podršku.Mnogi izdavači nisu bili tako ohrabrujući. Jedan veliki dječji izdavač ironično je komentarisao kako oni ne rade s djecom. Dječji izdavač koji ne radi s djecom? Ne znam, ali time odbijate prilično velikog klijenta. (Smijeh) No, jedan izdavač, "Action Publishing", je bio spreman preuzeti rizik i odgovornost i imati povjerenja, i slušati ono što sam imala za reći. Oni su objavili moju prvu knjigu "Leteći prstići", -- vidite --i od tada, sam došla do toga da držim govore po stotinama škola, držim predavanja tisućama prosvjetitelja, i na koncu, danas, govorim vama.

     Cijenim vašu pažnju, jer time pokazujete da vam je stalo, vi slušate. Ali ima jedan problem u ovoj bajkovitoj priči o djeci koja su toliko bolja od odraslih. Djeca odrastu i postanu odrasli, poput vas. (Smijeh) Ili baš kao vi, stvarno? Cilj nije pretvoriti djecu u vašu vrstu odraslih već u bolju vrstu odraslih od one kakva ste vi, što može biti izazovno imajući na umu vaše akreditacije, ali način na koji se napredak odvija jest da nove generacije i novo doba rastu, razvijaju se i postaju bolja od prethodnih. To je razlog zbog kojeg smo izašli iz Tamnog doba. Bez obzira na vašu poziciju u životu, imperativ je stvoriti čim više prilika za djecu kako bi odrasli i zamijenili vas.(Smijeh)

     Odrasli i prijatelji TEDovci, morate slušati i učiti od djece i vjerovati nam i očekivati puno od nas. Morate nam okrenuti uho danas, jer smo mi vođe sutrašnjice, što znači da ćemo mi voditi brigu o vama kad ćete biti stari i senilni. Ne, samo se šalim.Stvarno, mi smo slijedeća generacija koja će ovaj svijet pomaknuti naprijed. I u slučaju, da ne vidite kakvo to značenje ima za vas, zapamtite kako je danas kloniranje moguće, a to znači da će neki od vas ponovno biti djeca, i u tom slučaju, ćete željeti da vas čuju baš kao i moju generaciju. Svijet treba prilike za nove vođe i nove ideje. Djeca trebaju prilike da vode i uspiju. Jeste li spremni prihvatiti izazov?Jer problemi svijeta ne bi trebali biti dio naslijeđa ljudske porodice.

Pripremio PC školarac team

Pogledajte cijeli video TED: