Zahvali se učitelju uz jednu toplu kafu!

Mitovi i stvarnost Prof. dr. sc. Ellen Winner, Odsjek za psihologiju, Boston koledž, SAD      Talentirana, darovita, kreativna, genijalna - djeca s takvim obilježjima uvijek su nas intrigirala, pobuđujući očaranost i strahopoštovanje, jednako kao i zastrašenost i zavist. Strahovalo se da su darovita djeca opsjednuta jer premlada znaju i razumiju previše stvari. Kao i retardirane djece, ljudi su se plašili darovite djece kao čudaka, ekscentrika i nakaza. Odbacivalo ih se kao glupane. Njihovim se roditeljima spočitavalo da su preambiciozni fanatici koji žive u postignućima svoje djece, istovremeno ih lišavajući prava na normalno djetinjstvo. Naše škole često odbijaju izmijeniti nastavni plan radi takvih "ekstremnih" slučajeva zahtijevajući da se oni prilagode postojećim školskim programima. Kad se roditelji zbog toga uzrujaju, na njih se počinje gledati kao na ljude koji su posve izgubili orijentaciju, te kao na ljude koji ne shvaćaju koliko su sretni što imaju dijete s velikim, a ne malim sposobnostima.      Nastrani ljudi - bez obzira posjeduju li netipičnu osobnost, inteligenciju, ili oboje, uvijek su privlačili pozornost psihologa, osobito ako njihova nastranost obuhvaća negativne osobine ili ozbiljno ograničene sposobnosti. Mnogo više znamo o psihopatološkim stranama osobnosti nego o idealnim osobinama kao što su suosjećanje, moralna hrabrost ili sposobnost vodstva. Slično usredotočivanje na manjkavosti može se primijetiti u psihološkom proučavanju spoznaje. Iako renomirani časopisi iz razvojne psihologije štampaju članke o retardiranosti, rijetko štampaju studije o darovitosti. Takvi se članci prosljeđuju manje prestižnim časopisima koji su se specijalizirali za darovitost. Takvo je stanje odraz pogrešne pretpostavke prema kojoj nam darovitost ne može ništa reći o tipičnosti. Vjerujem da takvo stanje dugujemo i činjenici da se na retardiranost, kao i na psihopatologiju, dosad gledalo kao na problem koji je potrebno riješiti, a velike su se sposobnosti smatrale privilegijima, a ne problemima. Iako je proučavanje darovitosti otrgnuto iz glavnog toka psihologije, uvelike je napredovalo od svojih početaka u dvadesetim godinama na Sveučilištu Stanford. Tamo je psiholog Lewis Terman, koji je potaknuo psihološko istraživanje darovitih, započeo masovno longitudinalno proučavanje više od hiljadu petsto djece s visokim kvocijentom inteligencije, a to se proučavanje nastavilo sve do danas. Unatoč tome, obilujemo mitovima i zabludama o prirodi darovitosti, možda zato što je proučavanje darovitosti osjetljiva, politički nabijena tema, često obilježena kao elitistička i krivo usmjerena.      Ovdje nudim kritički osvrt na neke mitove koji su se razvili o darovitosti, a koji su zamračivali naše razumijevanje. Najprije želim pojasniti da izraz darovitost koristim za opisivanje djece s tri netipična obilježja: 1. Prijevremena razvijenost. Darovita djeca razviju se prije vremena. Prve korake u svladavanju nekog područja poduzimaju ranije no što je to uobičajeno. Jednako tako, u tom području napreduju brže od prosječne djece jer u njemu lako uče. Izraz područje odnosi se na organizirana područja znanja kao što su jezici, matematika, muzika, likovna umjetnost, šah, bridž, balet, gimnastika, tenis ili klizanje. 2. Inzistiranje da sviraju po svom. Darovita djeca, osim što uče brže od prosječne ili čak bistre djece, uče drukčije i s obzirom na kvalitetu. Ona sviraju po svom: od odraslih traže minimum pomoći i mentorstva pri svladavanju područja u kojima su aktivna jer uglavnom uče samostalno. Otkrića do kojih dođu uzbudljiva su i motivirajuća, a svako takvo otkriće odvodi darovito dijete korak naprijed. Ova djeca često samostalno stvaraju pravila unutar same aktivnosti i stvaraju nove, neobične načine rješavanja problema. To znači da su darovita djeca prema definiciji kreativna, ali ja želim jasno istaknuti razliku između kreativnosti s malim k i velikim K. Darovita djeca obično su kreativna u gore spomenutom smislu: ona dolaze do samostalnih otkrića i rješavaju probleme na nove i neobične načine, ali ona ne mogu biti kreativna s velikim K jer pod tim podrazumijevam transformiranje područja aktivnosti na način na koji je Jackson Pollackovo odbacivanje kista transformiralo slikarstvo ili na način na koji je 12 tonova u muzici transformiralo muziku. Samo se odrasli koji su najmanje deset godina radili na svladavanju određenog područja mogu nadati da će ga zauvijek promijeniti. 3. Žar za svladavanjem. Darovita djeca istinski su motivirana da shvate smisao područja u kojem pokazuju znakove prijevremene razvijenosti. Izražavaju intenzivan i opsesivan interes, sposobnost oštrog fokusiranja i ono što ja nazivam žarom za svladavanjem. Kad su zaokupljena učenjem u području u kojem su aktivna, proživljavaju stanja "toka" - optimalna stanja pri kojima se potpuno udubljuju i izgube osjećaj za vanjski svijet. Sretna kombinacija opsesivnog interesa za jedno područje zajedno sa sposobnošću lakog učenja u tom području dovodi do visokih postignuća. Na ta se tri načina darovita djeca kvalitativno razlikuju od prosječne djece koja su vrijedna i motivirana za marljiv rad. Moguće je da djeca koja su žustra, bistra i znatiželjna ulažu mnoge sate rada pokušavajući svladati vještine u određenom području. Njihovi ih roditelji mogu upisati na satove šaha i svakodnevno s njima igrati šah, sa četiri godine mogu ih upisati na sate violine ili na subotnje edukativne vježbe. Djeca koja imaju takve roditelje koji požrtvovno pomažu svom potomstvu razviti najveće potencijale, gotovo nas uvijek impresioniraju količinom svojih dostignuća. Osim toga, njihovi nam primjeri pokazuju da su naša očekivanja u odnosu na dječja dostignuća sramotno mala i čista su suprotnost očekivanjima koja postoje u drugim kulturama, primjerice u Japanu. Ipak, takva djeca nisu tema ove knjige. Ona se ne razvijaju osobito rano i tempo kojim uče nije osobito brz. Kako bi napredovala, potrebno im je opsežno mentorstvo odraslih - pouka, podrška i poticanje. Ona ne dolaze do samostalnih otkrića u određenom području i ne izražavaju istinski žar za svladavanjem koji se pojavljuje kod darovite djece. Štoviše, ona obično ne stignu na nivou do kojih darovita djeca stižu, kako se čini, bez imalo napora. Ne bismo mogli zamijeniti dijete koje je vježbalo kod Suzukija s violinističkim genijem poput Midori, ili dijete koje je naučilo marljivo i djelotvorno rješavati zadatke iz matematike s matematičkim genijem poput Norberta Wienera. To nas dovodi do teme djeteta genija. Dijete genij samo je ekstremnija verzija darovitog djeteta, djeteta koje je toliko darovito da pojedine aktivnosti obavlja na stupnju odrasle osobe. Kad koristim izraz darovito, mislim na svu darovitu djecu, pa i onu koju nazivamo genijima, a kad koristim izraz genij, to se odnosi samo na najekstremnije slučajeve. Usredotočila sam se na darovitost u dva akademska područja - jezik i matematika - i dva umjetnička područja - likovna umjetnost i muzika.      Darovitost u djetinjstvu najčešće se zamjećuje i proučava upravo u ova četiri područja. Ta su područja djeci privlačna, pa je i to jedan od razloga što se darovitu djecu može pronaći upravo u tim aktivnostima. Drugi je razlog što u tim područjima vladaju pravila i strogo određene strukture koje omogućavaju pretraživanje istaknutih pravilnosti. Suprotno od područja kao što su pravo ili medicina, ova područja ne zahtijevaju ogromno usvajanje znanja i mogu se svladati čim se počne razumijevati prilično malobrojan skup formalnih principa. Što je područje aktivnosti formalnije i u većoj mjeri vođeno pravilima, vjerojatnije je da će ga darovita djeca pokoriti. Matematika i klasična muzika, u kojima je jasno što se treba svladati i kako se može prepoznati vrsnost, tipični su primjeri. I u jeziku postoje strogo određene strukture; ako pod tim podrazumijevamo svladavanje usmenog jezika i čitanja, u ovim područjima često se otkriju djeca koja su lingvistički darovita na ove načine. Za razliku od toga, u kreativnom pisanju ne postoje tako strogo određene strukture, pa rjeđe nailazimo na lingvistički darovitu djecu koja su na naprednom stupnju pisanja nego na djecu koja su na naprednom stupnju čitanja. Likovna umjetnost strukturirana je još neformalnije. Ipak, sistemi crtanja vođeni su strogo određenim pravilima pa se i tu pronalaze darovita djeca - umjetnici - u svladavanju realističkog crtanja (na Zapadu) ili aluzionističkog, shematskog crtanja (u Aziji). Darovitu se djecu ponekad može pronaći i u području biologije, području koje je lako dostupno djeci. Charles Darwin, Jean Piaget i Edward O. Wilson kao djeca su pokazali izuzetnu sposobnost za pravljenje suptilnih diskriminacija u prirodnom svijetu. Darovitu djecu rijetko ćemo naći u širim područjima, kao što su vođenje ljudi, međuljudsko razumijevanje ili samosvijest. To ipak ne znači da ona tamo ne postoje; samo ne znamo kako ih naći. Jednako tako, djecu koja pokazuju izuzetnu suosjećajnost, moralnost ili hrabrost ne svrstavamo među darovitu, nego radije među djecu koja imaju izrazito pozitivan karakter. To je ipak kulturološka odluka. Stanovnici mjesta Pueblo u Novom Meksiku nemaju riječ za "darovitost", ali imaju izraze za izvjesne posebne sposobnosti koje smatraju dragocjenima - one koje bi psiholozi mogli nazvati primjerima darovitosti - kao što su jezična sposobnost, posjedovanje obilnoga kulturološkog znanja te sposobnost stvaranja vlastitim rukama. Četvrto područje koje smatraju dragocjenim je ono u kojem mi obično ne prepoznajemo posebne sposobnosti - humanističko područje suosjećanja, samopožrtvovnosti i sućuti. Vjerovanje stanovnika Puebla da se posebne sposobnosti ne bi trebale koristiti kao temelj za uzvisivanje jedne osobe nad drugima također se razlikuje od zapadnjačkog, uglavnom individualističkog pristupa darovitosti. Stanovnicima mjesta Pueblo poseban je dar značajan samo ako se koristi na način koji pridonosi dobrobiti zajednice. Još izrazitije protuindividualistički je Konfucijev stav prema kojem svi mogu biti osposobljeni, a razlike u sposobnostima reflektiraju samo napor i moralnu obvezu, ne nikakve posebne talente. (...)" Primjer globalno darovitog djeteta - David      Davidova prijevremena razvijenost najprije se počela primjećivati u jezičnom području. S osam mjeseci pokazivao je odlično razumijevanje jezika, a to je otprilike godinu dana prije uobičajenog roka. Mogao je razumjeti jednostavna pitanja, poput "Gdje je tata?" (odgovorio bi upiranjem prsta), neizravna pitanja poput "Možeš li otići po to?" te izravne naredbe poput "Dođi ovamo" ili "Nagni se". S osam je mjeseci također izgovorio svoju prvu riječ (većini djece to se dogodi s 12 mjeseci), i gotovo odmah nakon što je progovorio počeo je slagati rečenice od dvije riječi (podvig koji se obično postiže s otprilike osamnaest mjeseci). Do petnaestog mjeseca, kad djeca obično tek progovaraju, njegov je govorni rječnik sadržavao oko dvije stotine riječi. Od osamnaestog mjeseca Davidov se jezik razvijao tako naglo da je njegova majka morala prestati zapisivati rečenice koje je izgovarao. Ipak je zabilježila ono što je izgovorio u tjednu u kojem je navršio dvije godine, kad je precizno izjavio: "Vidio sam kako pravi rovokopač iskapa pravu zemlju i baca je u kamion za otpad, i zamislio sam rovokopača, i sjeo sam u njega i povukao ručke". To je dob u kojoj je tipično dijete tek svladalo "Bok, tata", ili "Ne ići". Mnogi roditelji djece kao što je David kažu da njihova djeca s jedne riječi gotovo smjesta prijeđu na cjelovite rečenice. S pet godina David je počeo pokazivati interes za jezik kao sistem. Djeca obično pokazuju određenu sposobnost razmišljanja o jeziku kao o predmetu, umjesto da se njime jednostavno služe, već u dobi od dvije godine. Međutim, oblik koji poprima takva svjesnost obično je nerazvijen. Naprimjer, ako nešto kažu neispravno, odmah će se ispraviti ponavljanjem rečenice, pokazujući tako određenu svjesnost gramatičkih pravila. Ali kad je David poželio učiti druge jezike, njegova je svjesnost o jeziku poprimila ozbiljniji oblik. Kad mu je bilo pet godina, zamolio je majku da mu iz knjižnice donese knjige iz francuskog, španjolskog i znakovnog jezika. Pohlepno je proučavao te knjige te svladao pojedine riječi i znakove. Također je počeo izmišljati vlastite jezike (govorni i znakovni) te je pisao šifrirana slova tražeći majku da ih dešifrira (otkrio joj je ključ). David je odmalena bio fasciniran slovima. Imao je dvadeset i jedan mjesec kad je od dvije pravougaone pločice oblikovao slovo X i zatim ga nazvao X. S malo više od dvije i po godine, izjavio je da riječ cheers (uzdravlje) počinje slovom G. Kada su mu rekli da je u krivu, natuknuo je da počinje slovom J. Također je izjavio da riječi daddy i dive (tata i roniti) počinju slovom D. S tri je godine obožavao igrati abecednu igru u kojoj je svaki igrač morao izmisliti riječi koje počinju suglasnicima, abecednim redom. Za igranje ove igre osoba mora biti sposobna razmišljati o vezama između glasova i slova. Kada je David naučio sva slova, počeo je čitati. Djeca obično počinju čitati tako što prepoznaju vizualni uzorak cijele štampane riječi i povezuju ga s njegovim glasovnim uzorkom koji su čuli kad bi ga izgovarali odrasli. Poslije, obično temeljem izričitih uputa, svladaju fonetska pravila, spajajući svako pojedino slovo s odgovarajućim glasom i uspijevaju slovkati riječi koje nikad prije nisu vidjeli. David je, međutim, od samog početka čitao fonetski. U trećoj je godini prvi puta pročitao riječ, Argo, koju je ugledao na boci tekućeg sapuna. Nitko mu nikad nije pročitao tu riječ pa je jedini način na koji ju je doista mogao pročitati bio glasovno čitanje u skladu s fonetskim pravilima. Nakon što ju je pročitao, upitao je šta ona znači. Davida je tada počelo snažno privlačiti ovladavanje čitanjem. U tu je svrhu formulirao vlastiti program, a u provođenju tog programa zatražio je majčinu pomoć, ali ona gotovo da mu i nije trebala. Jednoga je dana pred majku donio svoju omiljenu knjigu i zatražio je da mu je glasno čita te tijekom čitanja pokazuje prstom na riječi koje čita. Dok je ona čitala i pokazivala prstom, on je pažljivo promatrao riječi. Zatim je ponovno uzeo knjigu i ovaj put je on pokazivao prstom na pročitane riječi. Cijeli je tjedan tražio da mu se čita ista knjiga na isti način, i to po nekoliko puta na dan. Drugi je tjedan ponovio isti postupak s novom knjigom. Nakon ta dva tjedna trogodišnji je David odložio zapamćene knjige na stranu i počeo je uzimati jednu knjigu za drugom, čitajući svaku od njih glasno pred svojom majkom. Kad ne bi znao neku riječ, čitao bi je glas po glas, a u onim rijetkim slučajevima u kojima ne bi uspio, došao bi do majke i islovkao riječ naglas. To je trajalo još dva tjedna. Nakon toga David je čitao u sebi, samostalno, brzo i proždrljivo. Uranjeno i proždrljivo čitanje koje počinje prije predškolske dobi jedno je od obilježja koje se najčešće primjećuje kod djece koja su opće darovita. U životopisima djece genija često piše da su ona sama sebe učila čitati. Pojedini su znanstvenici osporavali tu tvrdnju, inzistirajući na tome da nijedno dijete ne može naučiti čitati bez velike pomoći. Međutim, pouka koju je primao David trajala je samo dva tjedna. Štoviše, nije primao nikakve fonetske instrukcije. Njegova je majka jednostavno spajala štampane riječi s njihovim glasovnim uzorcima, a iz tog spajanja David je izvodio fonetska pravila. Većina djece i po nekoliko godina prije no što nauče tečno čitati svakodnevno primaju pouku iz čitanja. Druga izrazita razlika bila je ta da Davidu dvotjedne instrukcije nije nametnula njegova majka. Ovo je bio očit slučaj u kojem učenje nije inicirao učitelj, nego ga je iniciralo i energično provodilo sâmo dijete. Djeca poput Davida koja traže da ih se nauči čitati učine takvo što zahvaljujući tome što osjete da je to nešto što oni mogu učiniti s lakoćom. Djeca koja ne nauče čitati sve dok to ne moraju učiniti u školi, najčešće imaju dojam da će štampane črčkarije na stranici knjige biti jako teško dekodirati. Glenn Doman, osnivač Instituta za razvoj ljudskog potencijala (Institute for the Achivement of Human Potential), dokazao je da uz upotrebu demonstracijskih kartica djeca mogu naučiti rano čitati, ako se kartice počnu koristiti u vrlo ranom djetinjstvu. Međutim, djeca koja su naučila čitati na takav način primala su intenzivnu poduku, a djeca poput Davida ne trebaju gotovo nikakvu. Čim je počeo samostalno čitati, David se više nije zadovoljavao čitanjem jedne po jedne knjige. Poput odraslih stvaralaca koji se istovremeno uključuju u nekoliko različitih projekata, David bi uronio u nekoliko različitih knjiga u isto vrijeme. Kada je navršio tri i pol godine, u knjižnici su posebno za njega odobrili veći broj knjiga koje je mogao nositi kući, kako ga majka ne bi morala voditi u knjižnicu svaki dan. Prije no što je krenuo u vrtić, s pet godina, David je čitao knjige koje su bile na nivou  šestog razreda osnovne škole. Kada je čitao beletristiku primjerenu stupnju njegova razvoja, radnja se obično vrtjela oko djece koja su bila znatno starija od njega. Budući da mu je bilo teško zamisliti se u avanturama djece toliko udaljene od njegove dobne skupine, strastveno se okrenuo informativnim i stručnim knjigama. Od četvrte godine obično je progonio određenu temu po nekoliko tjedana, a ponekad i mjeseci. Najviše je volio čitati znanstvene knjige i životopise. Jedan od omiljenih bio mu je životopis Wilbura i Orvilla Wrigta, kojeg je pročitao upravo kad je navršio pet godina. No, nije se zadovoljio tim jednim životopisom, pa je pročitao tri različita životopisa braće Wright, sve dok nije odlučio da je o njima saznao dosta. Ovakva upornost tipična je za takvu djecu. Tražio je knjige o načinu djelovanja vulkana, o razlikama između oluje i tornada, te o razlozima zbog kojih tijelo proizvodi slinu. "Gutao" je svoj atlas barem jednom dnevno, a pritom nije samo čitao riječi, nego je i slijedio tragove teritorijalnih granica, cesta i rijeka. Počeo je čitati i grafikone u atlasu. U četvrtoj godini, nakon što je u knjižnici od korica do korica pročitao nekoliko svezaka Childcraft Encyclopedia, najveća mu je želja bila da za rođendan dobije enciklopediju. Ne iznenađuje da je do sedme godine posjedovao ogromno skladište informacija, što je i tipično za djecu koja su rano razvila verbalne sposobnosti. Naprimjer, s pet godina briljirao je u igri Zemljopis, u kojoj se treba sjetiti naziva mjesta koja počinju slovom koje je bilo zadnje u riječi koju je izrekao drugi igrač. Da bi se igrala ova igra, moraju se znati imena mnogih gradova, manjih mjesta, država, rijeka i planina, a treba se znati i kako se imena pišu (ili u najmanju ruku kojim slovom počinju i završavaju). Djeca koja mnogo čitaju upijaju iz knjiga mnogo znanja o svijetu. David je isto tako rano počeo pisati. Netom prije svog trećeg rođendana zamolio je da mu se pomogne napisati prvo slovo, A. Samo pola godine kasnije napisao je vlastito pismo Djedu Božićnjaku, samostalno pišući riječi. Pomoć je zatražio jedino pri pisanju riječi bring i thank (donesi i hvala) jer je shvatio da još ne zna kako treba pisati nazalne glasove. Sa četiri je godine počeo redovito pisati pisma prijateljima i članovima obitelji. Također je počeo rješavati jednostavne križaljke. S pet godina pisao je pripovijetke i prirodoslovne izvještaje. A budući da su mu misli bile brže od rukopisa i jer je s lakoćom samostalno naučio tipkati tekst na računalu (uz pomoć priručnika koji je bio pisan za odrasle), većinu je svojih djela pisao na računalu. Njegov je rukopis ostao trajni problem tijekom cijele osnovne škole. David je iskazao interes za brojeve jednako rano kao i za slova. S petnaest je mjeseci mogao brojiti do deset. Do treće godine shvatio je da 0 znači ništa; do četvrte fascinirao ga je koncept beskonačnosti. Sa četiri je godine glatko baratao brojevima u sebi, zbrajajući ih i oduzimajući te ih razvrstavajući u parne i neparne. Često je tražio poticaj tražeći od roditelja da mu zadaju zadatke sa zbrajanjem i oduzimanjem kako bi ih on rješavao u svojoj glavi. Mogao je mentalno zbrajati dvoznamenkaste brojeve, ako nije bilo prenošenja dalje. Zato što je matematičke probleme obično rješavao u glavi, ispočetka je u školi imao teškoće kad bi mu učitelj naložio da zadatke ispiše na papir i koristi standardne simbole kao što su plus i minus. Prije nego što je krenuo u vrtić također je mogao brojiti do 100 po 2, 3, 4, 5, 10 i 20. Po njegovoj tvrdnji da se broj 97 sastoji od devet desetica i sedam jedinica jasno se vidjelo da razumije pojam mjesne vrijednosti. Izjavio je da su 4 četvrtine u dolaru istoznačne četirima 15-minutnim vremenskim segmentima u jednom satu, i da ako se cjelina sastoji od četiri dijela, ta četiri dijela nazivaju se četvrtinama. Isto je tako primijetio da ako 10 dijelova sačinjavaju jednu cjelinu, oni se nazivaju desetinama i da prema tome 100 posto mora značiti 100 dijelova u cjelini. Činilo se da David razumije stvari o brojevima kojima ga nikad nisu poučavali, poput pojma nule ili značenja postotka. On bi jednostavno pogledao brojeve i znao odgovore. Nije iznenađujuće što neki roditelji ovakve djece počnu vjerovati da njihova djeca imaju nadnaravne moći. Sva su djeca znatiželjna i sva postavljaju pitanja koja zabavljaju i zadivljuju odrasle, ali je Davidova intelektualna znatiželja imala još jednu žicu: upornost. Kad je želio nešto znati, ne bi se smirio dok ne bi dobio zadovoljavajući odgovor. Naprimjer, sa četrnaest mjeseci, kad mu je majka objasnila da je glasan zvuk koji je dopirao izvana zvuk motorne pile, inzistirao je da izađe van kako bi je vidio. Dva je sata ponavljao: "Gledati pilu, pilu gledati", dok se majka konačno nije predala, posjela ga u automobil i odvezla ga da vidi pilu. S dvije i pol, upitao je majku na koji način funkcionira igračka. Ostao je nezadovoljan njenim odgovorom sve dok nije napravila konstrukciju i demonstrirala način na koji radi ta igračka. Nije ga zadovoljio ni majčin odgovor na pitanje odakle dolazi vjetar. Zadovoljio se tek nakon što su otišli u knjižnicu, uzeli knjigu na tu temu i čitali je zajedno iznova i iznova. Davidov žar za znanjem tipičan je za svu darovitu djecu, premda ono što znaju i žele raditi ovisi o području u kojem su darovita. U vrlo je ranoj dobi David počeo teoretizirati o načinu na koji funkcioniraju stvari. U četvrtoj je godini ustvrdio postojanje mišića sfinktera, proglasio ih je "vratima" te objasnio kako oni funkcioniraju i kako ih um kontrolira. Sa četiri je godine odlučio postati znanstvenik. Kad bih morala donijeti općeniti zaključak o Davidu, rekla bih da je u temelju njegova cjelokupnog ponašanja bila želja da svoje okruženje učini stimulativnim. To je objašnjenje za njegova uporna pitanja, smišljanje matematičkih zadataka, znanstveno teoretiziranje i pohlepno čitanje. Roditelji ga nisu gurali u rano informiranje. Zapravo je on bio taj koji se gurao, zbog potrebe za odgovorima na svoja pitanja.