Zahvali se učitelju uz jednu toplu kafu!

KAKO DJECA RAZLIKUJU MEDIJSKI PROSTOR OD STVARNOSTi

8.

Za razliku od informacija iz stvarnosti, informacije koje dijete dobiva audiovizualnim sadržajima posredovane su uređajem i premda imaju neke karakteristike slične stvarnosti kao što su slike i zvukovi, djeci nedostaju brojne karakteristike stvarnosti kao što su mirisi, okusi ili taktilni doživljaji. Stoga dijete misaonim naporom treba uspostaviti odnos dvodimenzionalne i/ili stereoskopske slike, omeđene ekranom, sa stvarnošću. Obrada sadržaja sa ekrana televizora ili nekog drugog medija zahtjevna je misaona aktivnost za koju je potrebno angažirati i usmjeriti pažnju, perceptivne procese i više misaone procese kojima će dijete tumačiti viđene sadržaje. Pri tome razlika između stvarnosti i fikcije nije jednoznačna ni u medijskim sadržajima te se može govoriti o kontinuumu sadržaja od potpuno stvarnih (npr. vijesti), preko mogućih (film s realističnom pričom koja se može dogoditi) do, u potpunosti, izmišljenih sadržaja (npr. film s magičnim bićima). Djeca do treće godine vjeruju kako je audiovizualni sadržaj zapravo prozor u svijet i sve ono što je prikazano drže stvarnim. Oko pete godine, razvojem logičkog mišljenja, djeca mogu razlikovati programe poput vijesti od sadržaja koji prikazuju fikciju. Međutim, to razlikovanje nije potpuno i ono se postupno usavršava s djetetovim misaonim razvojem i iskustvom u korištenju medija sve do 12. ili 13. godine života.Napredak u razlikovanju stvarnosti od fikcije događa se s djetetovim misaonim razvojem (jer se razvija apstraktno mišljenje) i stjecanjem iskustva gledanjem različitih medijskih sadržaja. Čini se da je glavni kriterij na koji se djeca, ali i odrasli, oslanjaju - mogućnost ili vjerojatnost da se neki događaj stvarno dogodio.

Međutim, nauka još u potpunosti nije razjasnila kako to tačno i na temelju čega djeca razlikuju stvarnost od fikcije te koji sve faktori doprinose većoj ili manjoj sklonosti brkanju toga. Jedan od značajnih faktora su i djetetove emocije vezane uz određeni sadržaj pa se tako sugerira da bi djeca zastrašujuće likove mogla pripisivati fantaziji kako bi se od njih zaštitila (posredujuća uloga negativnih emocija) ili, pak, da neugodne emocije poput straha mogu narušavati djetetovu mogućnost razlikovanja stvarnih i fikcijskih događaja i likova.

Izvor: Agency of electronic media