Zahvali se učitelju uz jednu toplu kafu!

Kako bi unaprijedio kvalitetu komunikacije učenik-nastavnik, Thomas Gordon (1974) je razvio metodu interakcije čija svrha je poboljšanje odnosa učenika i nastavnika kroz razvoj komunikacijskih sposobnosti. Obučavanje nastavničke djelotvornosti daje model za uspostavljanje otvorene komunikacije u razredu i za rješavanje konfliktnih situacija, na način koji je najbolji i za nastavnika i za učenika.
Kao prvo, Gordon preporučuje da nastavnici vježbaju aktivno slušanje.

Aktivno slušanje zahtijeva od nastavnika da parafrazira ili skraćeno prepriča ono što mu je učenik prethodno rekao. To kod učenika ostavlja dojam da je shvaćen i ohrabruje ga da  komunicira iskreno i direktno. Aktivno slušanje pomaže učeniku da izrazi osjećaje, riječi probleme i razvije povjerenje u nastavnika (Gordon, 1974). Gordon daje slijedeće primjere aktivnog slušanja:
Učenik:   Richard uvijek vara. Neću se više igrati sa njim.
Nastavnik: toliko mrziš način na koji se Richard ponaša prema tebi da ćeš se prestati igrati sa njim.
Učenik:   da, igrat ću se sa Tomyem i Davidom umjesto sa Richardom
     ili
Učenik: ova škola nije tako dobra kao moja prethodna. Tamo su djeca bila puno prijeteljskije raspoložena nego ovdje.
Nastavnik: ovdje se osjećaš prilično zapostavljeno.
Učenik.    Da.
 (Gordon, 1974; str.90)
  U svakom od ova dva primjera nastavnik je samo parafrazirao ono što je učenik prethodno rekao ili reflektirao natrag značenje učenikove poruke. Učinjeno je to na jasan i objektivan način; nastavnik ne osuđuje, ne interpretira niti savjetuje. Fokusira se na učenikove osjećaje, tako da učenik osjeća da nastavnik razumije što on ili ona osjeća.
  Gordonova strategija aktivnog slušanja prikazana je kao sredstvo za smanjenje razrednih problema i normalizacija potencijalnog konflikta između nastavnika i učenika. Prema Gordonu, problem se može poćeti rješavati tek kada se razjasni pitanje "vlasništva". Gordon vjeruje da su problemi vlasništvo ili učenika ili nastavnika. Kada se problem definira kao vlasništvo učenika, rješenje je u primjeni aktivnog slušanja, a kada je u vlasništvu nastavnika "ja-poruka" ili  miroljubivo rješenje bit će jedini izlaz.
  Gordon opisuje razliku problema kao učenikovog ili nastavnikovog vlasništva s obzirom na njihov učinak. Drugim rječima ako problem ima direktan i nepoželjan učinak na nastavnika, to je nastavnikov problem; ako pak ima direktan i nepoželjan učinak na učenika to je učenikov problem. Neke je probleme nešto teže dijagnosticirati jer su zapravo zajednički problemi koji ne utječu direktno na nastavnika ali imaju generalni utisak na razrednu aktivnost. Na primjer, hiperaktivan učenik neće direktno utjecati na nastavnika i/ili narušiti njegovu ulogu u razredu, ali će imati utjecaj na aktivnosti koje su u tijeku.
  Kada su učenici "vlasnici" problema, postoji niz strategija koje se mogu upotrijebiti (Gordon, 1974).

Slijedeća solucija nije u skladu sa naravi nastavnika, jer nastavnici često osjećaju da moraju reći ili učiniti nešto kada im učenik dođe sa problemom. Ali Gordon preporuča da nastavnik samo sasluša učenikov problem. Nije potrebno ništa reći, jer je "tišina - pasivno slušanje - snažna reverzibilna poruka koja daje učeniku osjećaj da je prihvaćen i ohrabruje ga da vam se sve više i više povjerava" (1974; str.61). Dok pasivno slušaju, nastavnici mogu koristiti reakcije odobravanja, neverbalne i verbalne znakove koji učeniku daju do znanja da ga nastavnik zaista sluša i razumije ono što mu on pokušava reći. Smješkajući se, klimajući glavom uz komentare kao "a-ha" ili "razumijem" su reakcije koje obično koristimo kad želimo pokazati sugovorniku da ga pažljivo slušamo.
  Ali što sa sramežljivim ili povučenim učenikom, ili onim koji  jednostavno odbija izraziti problem? Gordon predlaže da se koriste tehnike koje će im pomoći da se otvore, a to su najčešće neutralna pitanja ili tvrdnje koje ohrabruju učenika da govori otvorenije i iskrenije o svojim osjećajima i brigama. Fraze kao što su "reci mi još..." Ili  "to zvuči kao ozbiljan problem, voljela/o bi čuti još o njemu" mogu ohrabriti učenika da govori otvorenije.
  Kada je problem "nastavnikov", kao kada učenik, naprimjer, pjevuši usred nastave i time ometa sat, Gordon predlaže ja-poruke, nastavnikove tvrdnje koje jasno opisuju učenikovo ponašanje, učinak koje ono ima na nastavnika i kako se on (nastavnik) osjeća.
  Gordon vjeruje da su ja-poruke učinkovite jer imaju veliku vjerovatnost da će promijeniti učenikovo ponašanje, minimalno su negativne i zbog toga neće narušiti odnos nastavnika i učenika. Ja-poruke daju učenicima osjećaj odgovornosti za vlastito ponašanje i motiviraju ih da ga promjene jer uviđaju da stvaraju ozbiljan problem za nastavnika.
      Kada se koristi ja-poruka, manja je vjerovatnost da će učenik negativno reagirati, ljutiti se ili biti agresivan, jer je nastavnik samo opisao svoje osjećaje.